Jordan Stajić (Vranje, 25. januar 1868 — Beograd, 28. januar 1949) bio je srpski hirurg, učesnik Balkanskih i Prvog svetskog rata, sanitetski general, načelnik sanitetske službe u Ministarstvu vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije od 1925. do 1931.godine.
Još jedan u nizu Vranjanaca koji odoleva svojim delima zaboravu u Srbiji, ali, opet, ponajmanje u svom gradu, u Vranju. Kada bi nekoga na ulici pitali za dr Jordana Stajića verovatno ne bi znao da se radi o čoveku koji pripada grupi prvih školovanih srpskih vojnih hirurga svog vremena.
Jordan Stajić pohađa osnovnu školu i nižu gimnaziju u Vranju, a srednju školu u Kragujevcu. Studije Medicinskog fakulteta započinje u Gracu, kasnije nastavlja školovanje u Beču, gde i diplomira 1898. godine. Nakon završenih studija vraća se u Srbiju, gde stupa u vojnu službu. U tom periodu vojni sanitet srpske vojske je imao mali broj specijalista, pa je u skladu sa tim i odlučeno da se dr Jordan Stajić uputi na specijalizaciju hirurgije u Beču.
Nakon povratka iz Beča biva postavljen za šefa Hiruškog odeljenja Vojne bolnice u Valjevu. U borbi protiv velike epidemije pegavca u valjevskom kraju, iako hirurg, danonoćno radi na suzbijanju bolesti. U toku ove epidemije, a zbog velike izloženosti istoj, i sam oboleva od pegavog tifusa, međutim, bolest ga ne sprečava da i dalje danonoćno pomaže svojim pacijentima. Zbog izuzetne hiruške veštine dodeljen mu je nadimak „Srpski Larej“ (francuski glavni hirurg u Napoleonovoj vojsci).
Krajem 1915. godine deli strašnu nesreću koja je zadesila naš narod i zemlju, povlači se preko Albanije sa srpskom vojskom. I kada je bilo najteže, on je i dalje radio svoj posao bez ikakvog izgovora. Sve vreme tokom Albanske golgote vrši hiruške zahvate nad srpskim vojnicima i izbeglim stanovništvom. Među njima operisao je i prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića od upale slepog creva. Tokom rata srpska vojna komanda upućuje dr Jordana Stajića u Francusku kako bi se upoznao sa organizacijom rada sanitetske i hirurške službe u francuskoj vojsci.
Po povratku iz Francuske obavlja dužnost upravnika i šefa Hiruškog odeljenja srpske vojske u Solunu. Tu dužnost obavlja sve do kraja Prvog svetskog rata. Nakon završetka rata vraća se u Valjevo gde obavlja istu dužnost na Hiruškom odeljenju valjevske bolnice. Smatra se da je značajno unapredio svojim znanjem i zalaganjem vojno-sanitetsku službu, kao i da je prvi pokrenuo izdavanje glasnika koji se bavio sanitetom u vojsci.
Godine 1925. dobija čin generala, a 1933. se i penzioniše na sopstveni zahtev. Svoje poslednje dane provodi u Beogradu, gde i umire u 81. godini života. Rezultat njegovog časnog i predanog zalaganja nas dovodi do hiljade spašenih života.
Ovaj čovek važi za omiljenog zdravstvenog radnika u Valjevu zbog čega i biva proglašen za počasnog građanina. Smatra se i utemeljivačem čitaonice vojnih lekara, kao i osnivačem sopstvenog fonda pri Valjevskoj gimnaziji za pomoć i stipendiranje darovitih učenika i studenata.
To je ono što ima u Valjevu i drugim gradovima, dok u njegovom rodnom gradu živi samo neka vrsta bledog sećanja na njega. U stvari, ne živi – preživljava!