kada mi se stopala ohlade
i nestane daha u meni,
ne mislim da ću osećati bol
za ovim svetom
kada položim glavu
na vlažnu travu
i ostanem dole
par metara pod zemljom,
ne plačite,
ja ne bih
kada mi telo spuste u grob
i kada započne nepomična večnost,
ne brinite,
nije to moja tamnica
tamo dole
u mrklom mraku
meni je duša slobodna postala
kada vidim da je došao trenutak
da zažmurim,
smejte se,
zapevajte na mom grobu,
zapalite cigaretu umesto sveće
i ostavite je da gori
kada čujem da je došao trenutak
da zaćutim,
slušajte vetar,
zvučaće poznato,
to vas ja zadirkujem,
smejem se vašim urlicima
zaslepljeni i preplašeni
to smo mi,
ne vidimo,
ne razumemo,
nije to smrt,
ni ona nije mogla da mi veže ruke
to se ja ponovo rađam
zemaljski život je varljiv
večnost je bolja
otvorite oči
zato ne žalite,
ja kroz svoje pesme živim
i grlim vas njima
molim vas,
nikada za mnom ne plačite
dosta je toga
za života bilo
Autor: Taša