Autor: Stevan Milošević
Svet u meni pesmom kliče
kad mi snovi na te liče,
kad u njima budeš svoja,
a još uz to – samo moja!
Već u zoru, kao pijan,
tvojom usnom omađijan,
tražim odraz tvoga boka
u dubini snenog oka.
Sa tom čašom koja traži
neprestano tvoje draži,
opija se stih poema
u maniru svih boema.
Svaki gutljaj ovog pića
ima ukus tvoga bića,
tvojih reči, tvoje sene,
svega ima – osim mene.
Al’ ne marim dok je luna
poput čaše tobom puna,
niti marim što ću dovek
možda biti pijan čovek.
Ako stradam, neka bude,
pa i to je za nas ljude,
samo neću novim slogom
da ti kažem svoje zbogom.