Juče, 2. decembra leta gospodnjeg, u Kataru sastali su se reprezentacija Srbije i Švajcarske, ili što bi rekli fudbalski laici reprezentacija Albanije (da, oni koji su prvi put u životu odgledali utakmicu). Igrao se šovinizam. Bilo je i takmičenja u tome ko će prvi da ovom drugom opsuje majku, i nešto što je ličilo na, pretpostavljam, fudbal.
Što se tiče analize, tu nadomak fudbala bilo je 70% rasizma , 20% zamalo tuče i bruke, i poneki posed i dodir lopte u prvom poluvremenu čineći svega 10% utakmice (ne držite me za reč, možda je procenat uvreda bio veći).
Ovaj maskenbal buržuja nije mogao da me ne podseti na slavne dane školstva kada je i moje odeljenje četvrto dva igralo fudbal u školskom dvorištu. Ti dečaci (mada i devojčice) , koji su inicirali da se podelimo na Rome i Srbe, „pa da vidimo ko je jači“ , danas su ponosni delioci nasilnih natpisa i fotografija koji pozivaju na mržnju. „Aj’ da vidimo ko je jači“ mentalitet je i dalje prisutan. Nažalost, iz tih „fudbalskih sesija“ sa školskog dvorišta nikad nisu ni izašli. Taj mentalitet vidim i kod naših reprezentativaca, da, onih koje sam bodrio zajedno sa ocem naivno misleći da oni predstavljaju i nas.
Najzad, ugašene su i moje nade da ću jednog dana možda gledati Šabanovića, Jašarevića, Alijevića u dresu reprezentacije Srbije. A i nije vredno ljudi, ovi intelektualci sa tribina bi im j**** majku c*******.
Autor: Silistar Demirović