Autor: Lidija Stošić
Nije li ovo moja zemlja,
baš ova što mi je otac dao.
I ne tako ćutke, ne bez reči,
već uz amanet – ko da je znao.
Nije li ovo moja šuma
što grane slagaše prapra deda.
Nije ni znao da tuđa biće,
dok mu sa tugom unuka gleda.
Nije li ovo rodna njiva,
koju je zlatom kupila baba.
Suze bi lila, još da je znala,
da sve će ovo biti džaba.
Nije li ovo ono drvo,
što vite grane ljuljaše mene.
A sada samo pusto stoji,
veliko stablo što pravi sene.
I ova kuća što naša beše,
pružaše mir i spokoj pravi.
Majčine oči ćutke me teše,
a tuga i nju u duši mlavi.
Godine lepe tamo nam behu,
sigurnost, sreću kuća nam dade.
A sada tamo u ljudskom grehu,
teret života na pleća pade.
I šetam sada tamo gde sve je –
,,nekada naše imanje beše”.
Prebiram sudbinu, ko da se smeje,
smiluj se Bože, ljudi greše.
Sa teškim korakom idem dalje,
isto ko ovaj život bedan.
Menjala sve bih, ali ne mogu.
Ipak je ovaj život jedan.