Autor: Nebojša Stanojković
Gde li nestade ono vreme, onda kad sam bio dete, mladić? Gde nestade onaj smeh, ona vreva i svi oni dečji usklici s košarkaškog terena, tu, odmah iza naše zgrade? Nestade, ko vetar koji dođe na kratko, u vreme letnje žege, osveži opaljena lica od vrelog julskog sunca i ode, brzo ko što je došao. Ili kao sunce usred januarskog dana, usled hladnoće, snega i mraza, i ode negde za oblake i više se ne pojavi. Takvo je bilo naše detinjstvo, koje smo svakodnevno provodili na tom igralištu iza zgrade, na tom malom košarkaskom terenu. Bio je to divan teren, prelep, s ispucalim betonom, izgaženom travom, koja je poput kakvog poslanika ili revizora prirode, pokušavala da se probije kroz beton i podseti ljude, da su oni ovde samo podstanari, koji više i ne plaćaju stanarinu, i koji ne poštuju kućni red, i da će kad tad, ona ponovo uspostaviti svoje adete. Taj teren pak, bio je nešto što je poput nas, volela i sama priroda, jer su tu bila deca, još uvek dovoljno čista i nezatrovana svim otrovima odraslih, još uvek s glavama uronjenim u nevidljive jastuke nade, da će promeniti svet, već oronuo i umoran od ljudskih razočarenja.
Bio je na tom terenu samo jedan koš, rasklimatan i prikovan na jednoj već skoro, od kiše i sunca istruleloj tabli. Takav, kakav je bio, uticao je na to, da budemo baš precizni, jer ukoliko lopta zakači obruč bar malo, bile su velike šanse da će izaći, pa su svi koševi morali biti pogađani bez ,,koske”, što je poprilično činilo da nam i ruka bude ,,mekša”.
Bilo nas je mnogo. Sanjali smo da jednog dana budemo poput heroja naših dana, onih natprirodnih bića između dva koša, koja su nam pokazivala, kako izgleda ostvarenje sna. Konkurencija je bila velika i čekalo se satima da se dođe na red, a kad se konačno dođe, noge su klecale od treme, da se ne obrukamo pred devojčicama koje su nas gledale i koje su šapatom, jedne drugim, govorile o nama. Ako izgubiš, mala je šansa da ćeš ponovo doći na red. Sve to je podizalo temeraturu na stepen ključanja, atmosfera bi uzavrela do maksimuma i uzbuđenje bi trajalo sve do samog mraka, kad bi se i zadnji mali košarkaški fanatik, povukao u svoje odaje, sa zidovima oblepljenim slikama Đordjevića, Danilovića, Dražena, Divca i svih ostalih divova naše košarke i naših maštanja.
Zadovoljstvo koje bi se osećalo, usled nekog poteza na terenu, koji bi ponekad bio i slučajan, ne može se rečima opisati. Bilo je to stanje ekstaze, koje bi nas popinjalo, visoko, mnogo iznad samih obruča, u same oblake.
Danas, odnosno noćas, sedim sam na terasi tog istog stana, u toj istoj zgradi i posmatram taj isti teren. Posmatram i vidim, nije to taj teren više. Ne samo što je danas uređen, osvetljen reflektorima, sa uzglobljenim obručima i propisnim tablama. Divno izgleda, al u stvari je tako tužan, čak pomalo i strašan. Prazan je. Nema niti jednog deteta. Nema vreve, nema prepirke, smeha i zvuka lopte koju udara u beton, obruč i tablu. Nema detinjstva na tom terenu, nema onog duha i onog poleta, kojeg smo mi imali. Pomalo me hvata i panika od jednog pitanja koje se nameće, da li je nada umrla na tom terenu, koji je otišao negde sa našom maštom, negde sa našim snovima, negde, gde će živeti samo u našim sećanjima i možda na stranicama dnevnika nekog od nas.
Danas, ja sam lekar, ginekolog. Trebalo bi da porađam stalno, da budem prvi svedok nade i obnove tog, i nekih sličnih terena, prvi svedok najveće ljudske sreće i radosti, i da to bude moja lična sreća i satisfakcija zbog bavljenja ovim poslom. Umesto toga, često me teraju, da to što bi trebalo da im bude najveća sreća, to što bi trebalo da puni naše terene smehom i igrom, da to prekidam. Da prekidam nadu i prekidam san, pre no što je počeo. Tužno je to sve. Tužna su i ona deca, kojim je data šansa da žive srećno detinjstvo, kakvo smo mi imali, i kakvo smo poput kakve velelepne i neprobojne tvrđave, od strane đuladi odraslih, gradili na našem trošnom terenu. Mi smo temelj naših života postavljali na tom njemu. Ova današnja deca, koje ima sve manje, temelje svojih zivota postavljaju u nerealnim svetovima, kompjutera i telefona. Svetova, koje su drugi za njih izmislili, koji nisu njihovi i u kojima su samo gosti i uljezi. Na nesreću, kad to budu shvatili, biće kasno i nepovratno, jer će se jednog dana probudditi s tom mišlju, kao odrasli.
Da, tako je to tužno, tako tužno. Nedostaje mi naš teren, nedostajem sam sebi. Moram da idem da spavam, sutra radim. Ko zna, možda ću sutra pomoći nekom malom čoveku, da krene u svet i probudi novu nadu i možda vrati smeh na našem terenu.