Kada ste poslednji put videli muškarca da plače?
Bio vam on otac, brat, neznanac ili lik u filmu, dobro se prisetite koliko frekventno viđate muškarce u suzama. Pretpostavljam, izuzetno retko. Postavlja se pitanje – zašto se sramimo ranjivosti i osećajnosti i zašto se nežnost, osećajnost i ranjivost, odlike svake zrele i zdrave jedinke ljudske vrste, pripisuju kao negativne osobine muškarcima?
Mnoštvo raznih statističkih istaživanja pokazalo je da su mentalna oboljenja frekventnije dijagnostifikovana kod žena, nego li kod muškaraca. Uprkos tome, istraživanje sprovedeno od strane Men's Health Foruma pokazalo je da je 4 od 5 samoubica muškog roda, kao i da je samoubistvo najčešći razlog smrti muškaraca mlađih od 35 godina.
Kontradiktorno, zar ne?
Ova kontradiktornost da se objasniti ukoliko u obzir uzmemo standarde toksične muževnosti koje se nameću svakom muškarcu. Budi jak. Budi uspešan. Ta ne plači, emocije su za devojčice. Pregršt sličnih rečenica koje prate dečake kroz njihov razvoj uči ih samo jednim – da biti osetljiv nužno znači biti slab. Kako smo, u 21. veku – veku informacija i saznanja – još uvek na razini krajnje konzervativnih stavova?
Dete je otac čoveka – kazao je Sigmund Frojd.
U kakvog čoveka formiramo dečaka kojem zabranjujemo osnovu ljudskosti – osećanja? Da li je realno očekivati da se, uz vaspitanje koje nalaže da je za muškarca kobno da pokaže emocije, ličnost dečaka razvije u zrelog muškarca koji u sebi neće nositi ranjeno dete željno slobode govora i osećanja? Kako će dete, sakriveno u telu muškarca, koje nikada nije plakalo i iskazivalo emocije iz straha da ih drugi neće validirati ili ga optužiti za kukavičluk zbog osećanja istih, biti partner, otac?
Kako bi, kao društvo, poradili na ovom problemu neophodno je da podignemo svest o važnosti podsticanja muškaraca na traženje pomoći onda kada im je ona potrebna. Neophodno nam je da na globalnom nivou osvestimo da biti nežan ne znači biti nemuževan.
Nežnost je vrlina.
Dopustiti sebi da osećamo sve što osećamo, da sa bližnjima ili stručnjacima pričamo o tome što nas muči – ima li većeg blagoslova od toga? Plaču li oči muškarca krvave suze deteta dok su sami, sakriveni u mraku zbog straha od podsmeha i odbacivanja društva?
Autor: Teodora Stajić