Autor: Marija Ristić
Ranom zorom još uvek usnula, krećem na posao. Zaključavajući vrata, krajičkom oka je već vidim na dnu stepeništa. Podbočenih ruku, posmatra me svojom sitnim okicama i govori mi kako sam lepa. Širimo ruke i uranjam u najmekši zagrljaj za dobro jutro.
– Puno posla, i puno para vam želim..dovikuje za mnom dok ulazim u taksi.
– Hvala, nana.
Dok se auto okreće, ona čeka, i sa blagim osmehom na licu maše svojim malim rukama.
Odmičući osećam taj baršunasti zagrljaj na svojim grudima i srce mi je ogromno, kao svemir.
I tako svakog dana.
Moja nana me prati na posao.