Na današnji dan, 16. maja 1898. godine, rođena je Desanka Maksimović, srpska pesnikinja, član Srpske akademije nauka i umetnosti.
Rođena je u selu Rabrovica kod Valjeva, a ubrzo se, zbog očevog premeštaja cela porodica preselila u Brankovinu, gde je njen otac radio kao nastavnik u školi.
Gimnaziju je završila u Valjevu, da bi nakon toga upisala Filozofski fakultet u Beogradu. Nakon školovanja radila je kao profesor srpskog jezika u nekoliko škola. Prvo je bila profesor u Obrenovačkoj gimnaziji, zatim u Trećoj ženskoj gimnaziji u Beogradu, da bi bila premeštena u učiteljsku školu u Dubrovniku, gde je provela godinu dana.
Desanka Maksimović je bila pesnik, pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno se bavila i prevođenjem, mahom poezije, sa ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.
Objavila je oko pedeset knjiga poezije, pesama i proze za decu i omladinu, pripovedačke, romansijerske i putopisne proze. Svoje prve pesme je objavila 1920. godine u časopisu „Misao“.
Njena poezija je i ljubavna i rodoljubiva, i poletna, i mladalačka, i ozbiljna i osećajna. Neke od njenih najpopularnijih pesama su: „Predosećanje“, „Strepnja“, „Prolećna pesma“, „Opomena“, „Na buri“, „Tražim pomilovanje“ i „Pokošena livada“.
Mnoge njene pesme predstavljaju poziv ljudima da budu dobri, plemeniti, ponositi, postojani, da poštuju ljude drugačijih uverenja i načela, mišljenja, boja i vera, i da budu strogi prema svojim manama kao i prema tuđim. Od svih vrednosti u životu ona je kroz svoje pesme posebno isticala slobodu, odanost, hrabrost, dobrotu i nekoristoljublje.
Čuvši za streljanje đaka u Kragujevcu 21. oktobra 1941, pesnikinja je napisala jednu od svojih najpoznatijih pesama „Krvava bajka“ – pesmu koja svedoči o teroru okupatora nad nedužnim narodom u Drugom svetskom ratu. Pesma je objavljena tek posle rata
Desanka je svojim delima osvojila veliki broj nagrada, među kojima su i Vukova nagrada, Njegoševa nagrada i nagrada AVNOJ-a, a izabrana je i za počasnog građanina Valjeva.
Desanka Maksimović: Strepnja
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdaleka
da volim i želim oka tvoja dva.
Jer sreća je lepa samo dok se čeka,
dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više draži
ova slatka strepnja, čekanje i stra’.
Sve je mnogo lepše donde dok se traži,
o čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to, i čemu?
Izdaleka samo sve k’o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne priđu oka tvoja dva.
J.R.