Na današnji dan 1868. godine u Mostaru rođen je srpski pesnik i akademik Aleksa Šantić.
Najveća dela Šantić je stvarao krajem 19. i početkom 20. veka. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea. U njegovim pesmama ima emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.
Za vreme njegovog života književna kritika je istakla dva „osnovna i jaka” osećanja u njegovoj poeziji. Prvo osećanje je „žarka ljubav prema svome narodu”. Od početka to osećanje javlja se, uglavnom, u tri vida: kao ponos junačkom prošloću, kao protest protiv mučne sadašnjosti i kao vera u bolju budućnost do koje će se doći kroz borbu i pobedu koja će predstavljati vaskrsnulu prošlost.
Protest protiv mučne sadašnjosti, kao jedan od vidova u kojima se izražava rodoljubivo osećanje, nalazi se često u Šantićevim pesmama. Jedna od njih je ukazivanje na tešku narodnu bedu prouzrokovanu neprijateljskim pljačkanjem – kao, na primer, u pesmi „O, klasje moje” iz 1910. godine:
Svu muku tvoju, napor crna roba
poješće silni pri gozbi i piru,
a tebi samo, ko psu u sindžiru,
baciće mrve… O, sram i grdoba!
Drugi iskaz protesta je optuživanje „obeščašćenog i kukavnog doba”. To optuživanje odmereno je prema junačkoj prošlosti i prema zahtevima budućnosti koja je takođe određena junačkom prošlošću. U tom duhu je, na primer, pesma iz 1908. godine koja počinje stihom „Obeščašćeno i kukavno doba”.
Šantić je dosta pisao i ljubavnu poeziju, ali ona je kod njega uglavnom setna i odiše čežnjom.
Tokom života objavio je veliki broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica”, „Na starim ognjištima”, „Anđelija”, „Nemanja” i „Pod maglom”.
Najpoznatije njegove pesme su: „Emina” (1903), „Ne vjeruj” (1905), „Ostajte ovdje” (1896), „Pretprazničko veče” (1910), „Što te nema?” (1897), „Veče na školju” (1904), „O klasje moje” (1910), „Moja otadžbina” (1908).
Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914.
Umro je od tuberkoloze u Mostaru 2. februara 1924.
Po njemu se nazvane škole u Banja Luci, Kaluđerici, Gajdobri i Stepanovićevu.
Ostajte ovdje
Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.
Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.
Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.
Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!
Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.
Ovdje vam svako bratsku ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,
Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…
J.R.