Čaršija: Koliko dugo se već baviš glumom?
Jelena: Ako računam i amaterski deo, skoro deset godina.
Čaršija: Otkud baš gluma, a ne neka druga vrsta umetnosti?
Jelena: Otkad znam za sebe bavim se umetnošću. Prvo sam uporedo sa osnovnom školom završavala i nižu muzičku školu odsek klavir, zatim sam se bavila plesom i na kraju se sasvim slučajno pojavilo pozorište u kom sam uspela da objedinim sve svoje ljubavi (ka umetnošću) u jedno.
Čaršija: Šta pokreće tvoju ljubav prema pozorištu i glumi?
Jelena: Vera da time što radim mogu možda da promenim nesto u našem društvu.
Čaršija: Šta je za tebe zapravo gluma?
Jelena: Za mene je gluma istina. Sve ono što ne smemo da priznamo sami sebi, pozorište je uvek tu da nam to kaže. Da kritikuje društvo u kome živimo ili nas same. Uvek se posmatrač pronađe u određenom delu predstave i otkrije neki novi deo sebe. Mada moram da priznam bavljenje glumom je veliko odricanje, jer retko imamo vremena za privatan život. Pozorištu se mora posvetiti u potpunosti.
Čaršija: Kako ti doživljavaš likove koje tumačiš?
Jelena: Jako lično. Svaki svoj lik ja provučem kroz svoje biće. Ako moj lik nema makar jedan deo moje duše on ne može biti živ i neće dopreti do publike. Mi nemamo drugi način da gradimo likove osim iz ličnog života i svog bića.
Čaršija: Koliko ti je teško da uđes u lik koji tumačiš?
Jelena: Ne mnogo, teži mi je način stvaranja lika, ali je teško da posle predstave odbacim brzo sve emocije koje osećam na sceni.
Čaršija: Za predstavu “Tri sestre” u kojoj igraš dobili ste priznanje u Rusiji. Šta za tebe lično to znači?
Jelena: Divno priznanje, ne samo za nas, već za ceo ovaj grad. Pozvani smo na još jedan festival u Rusiji u gradu Omsk (Sibir).
Čaršija: Kako se osećas kao dobitnik ovakvih priznanja?
Jelena: Jako sam srećna. Prošle godine sam na festivalu Joakim Vujić dobila nagradu za glumačko ostvarenje za ulogu Cvete u predstavi ,,Ruža uvela”, a pre par dana sam na tom istom festivalu dobila nagradu za najbolju mladu glumicu za ulogu Sonje u predstavi ,,Kepler 452B”. Mislim da nagrade samo pokazuju da neko vidi i priznaje tvoj trud, rad na sebi, predanost i ljubav prema poslu.
Čaršija: Kultura je sve manje zastupljena, kako ti vidiš sebe kao već sada vrsnog umetnika za pet-deset godina?
Jelena: Jako me plaši ovo pitanje, ne samo zbog stanja u kulturi već u celoj državi, gde su se izgubile prave vrednosti, gde se sve vrti oko politike, gde je mladih i školovanih ljudi sve manje jer ovde nemaju budućnost pa beže iz države, postajemo ogorčeni, besni, razočarani i uplašeni za svoju budućnost, a iz nekog razloga ne trudimo se mnogo da to promenimo. Što se moje želje tiče, to je da samo radim svoj posao za koji sam se školovala i da mogu pristojno da živim od toga.
Čaršija: Šta poručujes mlađim naraštajima koji bi možda krenuli tvojim stopama?
Jelena: Da veruju u sebe. Da krenu ovim putem samo ako su spremni da mu se posvete svim svojim bićem i daju svu svoju ljubav i snagu, bez očekivanja da će dobiti nešto za uzvrat.
Želim samo da na kraju pozovem sve naše sugrađane u pozorište, da je žalosno što na svakoj predstavi imamo samo desetoro ljudi u publici, a glumci postoje zbog publike. Da upravo naši sugrađani i publika treba da nam pomognu da opstanemo u ovakvim uslovima, jer zajedno možemo više. Da počnemo da cenimo pozorište malo više, jer je upravo ono ogledalo našeg društva.