Autor: Stefan Heller
S obzirom na to da je Jelka kod Ivanovih ostavila jako mračan utisak i gorak ukus u ustima publike, pod rediteljskom palicom Bojana Jovanovića, još jedan umetnički nokaut je ostvaren bez imalo samilosti ili cenzure.
Kuća Marije pomoćnice, prema delu Ivana Cankara. Imavši nekada zadovoljstvo da pod njegovom vizijom kreiramo predstave koje su bile direktne i bez obraćanja pažnje na mišljenja publike nakon predstava, ovo delo nas uvodi u svet koji je mračan, klaustrofobičan, gde deca plaćaju ceh loših roditelja i gde im je jedina ideja o slobodi od okrutnog sveta, samo smrt.
Na stranu opis kako devojčice vide čuvenog sakupljača životnih dugova, članica te ,,sigurne kuće” od početka objašnjava kako stoje stvari u njenom životu. Sestra Cecilija čežnjivo gleda ka Malčiki koja je deo tog doma za decu, kojima su okrenuta leđa u svakom smislu. Zadirkivanja na početku od strane njenih novih drugarica, ona se bojažljivo krije ispod pokrivača, što se može na neki način interpretirati kao bežanje od očigledne bolne realnosti. Na prvi pogled bi se moglo i reći da tako počinju druženja, kada se šale i pričaju, ali ove članice uklete kuće nisu kliše devojke.
Njima je smrt kao dobar dan. Neko bi se zgrozio na njihove morbidne ideje kako doživljavaju život, jer tolika sloboda pričanja o još uvek tabu temi u Srbiji, a i u drugim zemljama se retko gde može videti, a posebno u takvim domovima, ili ih kako već želite zvati. Saosećate sa tim devojčicama od samoga početka, kako jedna po jedna devojčica, priča svoja horor iskustva sa roditeljima, koji su ih tukli, zlostavljali, maltretirali, ili su bile ostavljene od strane onih, koji su im nekada obećavali med i mleko pod njihovim okriljem.
Jedna morbidna igra izvlačenja štapića, a dobitnica najdužeg štapića bi prva sklopila oči i otišla zauvek od svojih drugarica na drugi i možda bolji svet. Utisak je bio više nego morbidan, jer nažalost, u stanju kakva je današnjica, smrt im je nažalost, jedino bekstvo.
Grofica dolazi kod devojaka u sobu i svojim izveštačenim glasom ljubavi, publici stavlja do znanja da ovakve persone non grate postoje u realnom životu. Površina brižnosti, a ispod prazna ljuska licemerja i materijalizma. Iako devojke dobijaju hranu, praznina kao pojam vreba pakosno oko devojčica, te se videlo koliko je Cankar želeo da dočara turobnu atmosferu.
Rečenica ,,Bog Vam platio”, koje devojčice bojažljivo izgovaraju u znak zahvalnosti odvartnoj grofici, odjekuje dozom straha, a i cinizma, što jedna od devojčica komedijaški imitira istu tu groficu, gestikulirajući njene pokrete i njen užasno iritantan glas. Čak bi se moglo reći da je Cankar imao manji uticaj od strane Strindberga, samo što je Cankar kritikovao roditelje kao krivce za neuspeh dece, stavivši emfazu na očeve, dok kod Strindbergovog dela ,,Otac”, on surovo iskreno kritikuje oba pola za borbu nad detetom, uz makijavelistički pristup oba pola, koji žele što više da demonizuju jedno drugo, kako bi njihovo dete bilo samo i isključivo njihovo, bez učešća druge strane.
Ovde roditelji apatično dolaze kod svoje dece i posmatraju ih samo kao vlasništvo. Ništa sem toga. Naivno misle da su ta deca glupa i da će im se vratiti, tako što će ih najjače zagrliti, ali nije tako. Devojčicama je svejedno. Za njih to nisu više njihovi roditelji, već samo slučajni prolaznici. Kratka scena nasilja nad detetom jasno je ukazalo na problem društva i porodica generalno, ne samo ta scena, već celokupna predstava pljuje u licemerje, apatiju i nebrigu. Kada smo već kod roditeljstva, smatram da se ova predstava mora igrati još bezbroj puta, kako bi ljudi shvatili da biti roditelj ima svoju težinu i da partneri moraju biti izuzetno usaglašeni jedni sa drugim, kako dete ne bi platilo cenu, što jedna pesma, koju recituju devojčice, budi izuzetno jake emocije, koje vas teraju da se zapitate da li stvarno želite da budete roditelj jednog dana.
Zapravo, ova predstava pita Vas lično to pitanje. Da li ste zapravo smeli i spremni da budete predstavnik vašeg deteta, da mu bezuslovno pružite ljubav, poverenje, iskrenost i uvid u svet kakav jeste danas? Mnogo drugačiji i zlobniji od onog u kojem sam ja, ili reditelj odrastao. Svi su se pitali sigurno, ali su to pitanje sakrili u sebi. I reditelj je svestan šta čeka buduću decu ako se ovako nastavi. Ako im smrt bude bila samo u glavi, onda je ljudska civilizacija zakazala tragično, te ne bih savetovao da se deca ,,prave”, jer društvo tako zahteva. Društvo greši non stop, a ova predstava je opalila još jednu šamarčinu svemu što ugrožava život dece.
Kada bi deca mahala srećno kao na kraju predstave. Kada odlaze konačno iz proklete avlije, to bi bio napredak. A do tada, savetujem reditelju da provocira i šokira, jer je danas kontraverza jedini način. Što kaže grofica kada pita Edwarda koliko su sakupili za devojčice, a on odgovara sto hiljada, razočaravajućim tonom, ona kaže- ,,Malo je to Edvarde, malo je…”