Čaršija: Koliko se dugo baviš pisanjem?
Milica: Mogli bismo o tome pisati naširoko, jer postoje mnoge ,,slobode”. Zato bih pre na ovo pitanje odgovorila pomalo šaljivo – da i sama to ,,Hoću da znam” i da je možda potrebno ,,Biti isti, biti poseban, biti slobodan, biti samo svoj”.
Čaršija: Gde nalaziš inspiraciju za pisanjem?
Milica: Inspiracija dolazi u tišini kada počnete da osluškujete svoje biće, a teme za pisanje su paleta boja na platnu što se životom zove.
Čaršija: Sta najčešće čitaš? Šta se trenutno nalazi na tvojoj polici?
Milica: Ukratko, najomiljeniji pisci u mojoj skromnoj biblioteci su Meša Selimović, Crnjanski, Andrić, Pavić i Pekić (baš tim redosledom). Što se poezije tiče, volim da čitam Disa i Miljkovića.
Čaršija: Imas pregršt svojih pesama, da li imaš u planu da se tvoje pesme nađu u ukoričenom izdanju?
Milica: Naravno da imam u planu. Zbirka će imati naslov ,,Svet u suzi”.
Čaršija: Koja tvoja pesma je iz tebe izvukla najdublju emociju?
Milica: Autobiografske. Ali ne bih da govorim naslove tih pesama, ipak ću to zadržati za sebe. Ali, da bih donekle ispoštovala pitanje, verujem da će se mnogi zaljubljeni pronaći u stihovima jedne moje kratke pesme ,,Trenutak” čiji deo glasi – ,, …jer čemu život ceo otužan provesti a nikad ne spoznati kako je voleti samo jedan tren, zmajevit, silan, da te ponese, da te odnese i napoji vatrom istinskog bivstva”. Posvećena je zapravo svima koji Ljubav vole da ljube iskreno i snagom čitavog svog bića.
Čaršija: Tvoje pesme su uglavnom ljubavne, kako bi ti opisala ljubav u jednoj rečenici?
Milica: Rado bih pomenula svog profesora književnosti na Filološkom fakultetu i istaknutog kritičara Aleksandra Jerkova koji je u jednom tekstu napisao da je ,,ljubav ontički događaj našeg sopstvenog bića u drugome, u kome prepoznajemo sami sebe, i u sebi, gde prepoznajemo drugoga”. To je za mene rečenica koja definiše ljubav.
Čaršija: Šta misliš, koliko pesma može promeniti svet?
Milica: Nisam optimistična da može promeniti svet. Danas poezija nije u modi. Da bar može da se nadogradi kao kosa ili poveća kao obim grudi, zadnjice i usana. Poezija i pesma su kao žena bez silikona, koja zrači šarmom i unutrašnjom lepotom i upravo takvu lepotu treba negovati. U današnjem svetu plastificirani ljudi teško da mogu razumeti, a još teže osetiti snagu pesme.
Čaršija: Šta bi poručila ,,novopečenim” pesnicima?
Milica: Poručila bih da nastave da veruju u pisanu reč i da nikada ne zaborave da su dobrodošli.