Autor: Nemanja Popović Pop
Eee toj beše ljubav!
More neje bila, još je tuj,
a kako vidim ona jedina i će ostane,
svi mi će si nestanemo.
Duša mi se smrznala.
Kako zima sibirska.
Pa još postudena.
Al pa se koprca.
Ne se dava.
Nesu ovoj slova što pisujev,
ovoj ona jadna jeca li jeca.
Voleja sam gu.
Još si gu volim.
Zbog njuma sam sebe izgubija,
pamet sam si pomutija.
Ko gluva kučka alam natam navam.
Nit znajem na kude teram,
nit znajem što tražim.
S mnogo nji se zagledujem,
a pa si u svaku njuma tražim.
Svak si za svoju ljubav vika da je posebna.
Ovaj moja neje.
Ona je jedanput pa za cel vek.
Sasvem toj što kad te takva ljubav rani,
i kad zbog nju u sunce gledaš kao kroz tminu,
pa si je mnogo ubavo kad se voli.
Td ti neje teško ama bš ništa.
I ne treba da se čovek posle udara po glavu što je sve uradija kad je voleja.
Jer pa bi si toj uradija sve isto,
samo kad bi pa takoj mogja da voli.
Al teško.
Ja kad bi znaja da pišem i opisujem,
eve ovakoj bi za ovuj moju ljubav rekja:
Umreja sam. Ženu vido.
Zaljubija sam se. Pa se rodi.
Zavoleja sam. Sreću oseti.
Srce bukna. Duša procveta.
U najtmurniji dn sunce me grejalo.
Duša se radovala.
Duša tuguje.
Sunce greje a ladno mi.
Duša uvenala. Srce utihna.
Sreću ne osećam. I dalje si gu volim.
Pa sam umreja. Više ne se rađam.