Autor: Stefan Heller
Nekako je u navici ljudi da žele nešto što je realno nemoguće. Na primer, prošla je zima, tehnički jeste, ali to njih ne sprečava da se bune na mrežama, tražeći jedno, pa drugo, pa treće. Kada dođe leto, traže hladnije. Kada dođe hladnije, traži se toplije. Nikako se ne može udovoljiti ljudima. Mislim da je jedna od onih starih priča o tome kako je sin na magarcu, a otac popred njega, te oni naleću na mnoge osobe, koje sugerišu kako ko treba biti. Otac na magarcu, sin pored. Niko na magarcu, da hodaju, sin na magarcu, otac pored, ili, obojica na magarcu, ili da nose magarca. Želja je mnogo, ali da li postoji samo jedno rešenje, ili više njih, to je teško utvrditi, mada u zavisnosti kako gledate na situaciju, i u zavisnosti od mnogih faktora, od toga koliko su prevalili, kako se osećaju, kako se magarac oseća i da li su gladni itd id.
Poenta njihovih želja se sudaraju sa njihovim kognitivnim disonancama, a i pamćenje zlatne ribice isto dolazi u jednačinu. Čoveku kada je potaman, čeka ga nešto van njegove zone komfora, a čim je napusti, nastaju nevolje. Tada mu ništa nije poznato, i strah dolazi do emfaze. Proleće i leto su sloboda ljudima, koji su umorni od ledenih minusa i sedenja kući.
Bez obzira što je 21. vek, ljudi moraju izvršiti niz funkcija kako bi im bilo toplo, bilo imali kola, ili išli drugim prevoznim sredstvima. Nije da želim da napišem poentu, kada poente nema. Ponuda i potražnja su, u kontekstu vremenskih sezona, malo drugačije, ali nikako ne razumem šta je u lepoti snega, sem kad napada. Sneg me asocira na smrt, taj element iz Džojsove priče Mrtvi, te mi je teško imati pozitivno gledanje na tu pojavu.
U glavi je scena buđenja i gledanja napolju te hladnoće, koja tu sedi kao čuvar nečega, valjda do sledećeg buđenja prirode, a bogami, i priroda ume da otaljava svoj dolazak kada su prolećni meseci. Navike, koje ljudi imaju su ponekad teške za menjanje, navikli su da su džangrizavi sve dok im kafa ne izvršava džeronimo skok od jezika niz grkljan. I tada, nije kafa faktor, ona je skromna vatrica, koja treba da održava oganj da se dan preživi. Ne znam, ne pijem kafu uopšte, nema neki efekat na mene, u mom slučaju, samo je prijatna uz neku osobu od značenja.
Van toga, gubi svoju svrhu. Te kafe su slične kao sezone, neko voli gorku kao naš život, ili srednju, koja i nije gorka i nije slatka u isto vreme, vidite i kafa ima kognitivnu disonancu, i naravno, slatka, izrod od dveju srodnih sestara.