Autor: Stefan Heller
Grad bez nekog pisca ili pesnika umanjuje vrednost jednog grada. Grad koji je imao svedoka o vremenu u kojem je živeo je vrsta književnog blaga i kroz njegove knjige se vidi kakvi su bili ljudi i šta se sve izdešavalo u međuvremenu. Takav je na primer, Bora Stanković. Najbolji srpski pisac svih vremena.
Vranjski pisac je kroz svoja dela opisivao mentalitet juga, tragične ljubavi, neiživljene živote njegovih likova, prodaje, izdaje, odlaske itd. Zamerali su mu sa severa ta uvređena malograđanska gospoda što nije pisao standardnim srpskim jezikom, te nikad nije bio primljen u Srpsku akademiju nauke i umetnosti.
Bora Stanković je književni Gavrilo Princip.
Uvela ruža, Nečista krv, Koštana, Božji ljudi, Stari dani, Gazda Mladen itd. U kom smislu, sada se mnogi pitaju? Po tome što nije prodao sebe i pisao na dijalektu i figurativno, pucao u pravilnik o pisanju. Dijalekti su blago Srbije, ali nekako nikako da dođe u glavu uglednim ljudima sa severa, ali ajde. Preživeo je smrt oba roditelja jako mlad, samo u razmaku od dve godine. Prvo otac 1881, pa majka 1883.
Čuvala ga je baba Zlata, ime jedne današnje ulice u Vranju.
Pored svojih knjiga koje nam je ostavio kao nasleđe, Vranju je ostala i značajna lokacija koju ljudi moraju posetiti, a to je muzej kuća Bore Stankovića.
Osetićete kao da ste u nekom drugom vremenu. Njegova kuća je podignuta 1855. godine od strane baba Zlate. Početkom dvadesetog veka, opština je otkupila kuću, rekonstruisala i pretvorila u muzej kuću. Ova muzej kuća ima svoj autentični izgled, podsećajući nas na prošlo vreme, kada su stvari možda manje bile komplikovanije nego danas. I za sam kraj, opis iz očiju našeg velikog književnika:
” Naša kuća beše stara, široka, suva, glomazna i zaudaraše na čađ. S ulice bila je ograđena visokim zidom…”