Hadži Todor Dimitrijević rođen je u Vranju, 1. marta 1889. godine. Bio je nemirnog duha, vagabund, kontroverzan.
Nakon završene Gimnazije u svom rodnom Vranju, 1905. godine odlazi pešaka za Beograd da bi nastavio gimnazijsko školovanje. Kao učenik stalno je putovao pešaka obilazeći Srbiju. Dobitnik je odlikovanja od čileanske, češke i srpske vlade za knjige na desetak stranih jezika koje su uticale na istoriju 20. veka, a knjigama na srpskom izazivao je skandale u naučnim, umetničkim i verskim krugovima.
Za rad na prikupljanju narodnog blaga nagrađen je 1908. od Srpske akademije nauka. Godine 1910. Upisuje Filozofski fakultet u Beogradu, ali ga brzo napušta i odlazi u Ameriku 1911. godine gde se intenzivno bavi novinarstvom. U Čikagu 1914. Godine objavljuje knjigu ˶Propast Austrije˝. Zbog toga ga Austrougarska proglašava za jednog od uzročnika Prvog Svetskog rata, gde za vreme istog drži po svetu predavanja u korist Srbije i srpske vojske. Za ovu zaslugu Crveni krst je ovog velikog rodoljuba, 1971. godine na Krfu odlikovao najvećim odličjem, zlatnim krstom.
Hadži Todor Dimitrijević je objavio mnoge knjige na srpskom, špankom, nemačkom i portugalskom jeziku. Bavio se jezikoslovljem i leksikografijom.
Godine 1928. sa svojom majkom posećuje Hristov grob u Jerusalimu i dobija prefiks imenu i od tada postaje poznat kao Hadžija. Krajem 1930.Hadži Todor se vraća u Jugoslaviju i počinje svoju borbu gde kasnije postaje i narodni poslanik sreza Pčinjskog. Narodni poslanici iz Vranja su bili jako sposobni i uporni, i izborili su se da Vranje postane prvi grad koji je naplatio ratne reparacije posle Prvog svetskog rata. Najaktiviji u ovom poslu je bio Hadži Todor Dimitrijević, gde niko pre njega u istoriji srpske politike nije sproveo predizbornu kampanju, gde je sam pobedio vranjske bogataše i iskusne političare. U predizbornim obećanjima, Hadži Todor je govorio kao narodni poslanik, gde se dosta zalagao za siromašne i obećavao da će raditi na podizanju nivoa obrazovanja na selu, gde je i pokrenuo list ˶Naše selo˝, koji je izdavao i delio besplatno sve do 1940. godine.
Provodivši vreme baveći se politikom se polako pripremao za aktivnosti kojima se kasnije i bavio, a naročitu pažnju su mu privukli radovi Nikolaja Velimirovića (kasnije sveti Vladika Nikolaj Vladimirović) i Aleksandra Belića sa kojima se slagao na ideološkom, lingvističkom i etičkom polju.
Napisao je mnoge knjige, analize, izdanja tadašnjih časopisa i druge radove kao što su:
- Poslovice o alkoholu, na engleskom, 1912. Njujork
- Propast Austrijre i vaskrs Jugoslavije, na engleskom, 1915. Čikago
- Evropski konflikt, na engleskom, 1916. London
- Balkan u karikaturi, na engleskom, 1916. London
- Car u karikaturi, na šanskom, 1916. Čile
- Kajzer i svetski rat, na više stranih jezika, 1971. Čile
- Bugarska varvarstva i car Ferdinand, na engleskom, 1917.
- Crna Gora, na portugalskom, 1918.
- Pitanje Pacifika, Čilea, Peru i Bolivije, na španskom, 1919.
- Vilson i njegova otadžbina, 1920. Beograd
- Duhovno srodstvo kod Srba, 1922. Njujork
- Marijada ili ženidba kralja Aleksandra, 1922, 1933. i 1934.
- Pravda vitazi, na slovačkom, 1924. Brno
- Huver ili Smit, 1928. Njujork
- Putovanje po Svetoj zamlji, 1929. Beograd
- Rečnik Jugoslovensko-nemački-latinski, I, 1931. Vranje
- Memorandum Udruženja proizvođača duvana Njegovom Veličanstvu Aleksandru I kralju Jugoslavije, 1931. Vranje
- Iz Svete zemlje, 1934. Beograd
- Spomenica o tragičnoj smrti viteškog kralja Aleksandra ujedinitelja, 1934. Beograd
- Album iz Svete zemlje, 1935. Beograd
- Vranjske poslovice, I, 1935. Beograd
- Pismenost Akademija nauka, 1936. Beograd
- Otvoreno pismo ministru prosvete, 1938. Beograd
- Poslanica Nj. Sv. Patrijarhu, 1938. Beograd
- O gnojivu, gnojištu i gnojenju, 1939. Beograd
- Besednikov jezik, 1940. Beograd
- U službi za opšte dobro, Naš javni radnik Pero Šoć, 1940.
- Naše crkveno pitanje, 1940. Beograd
- Rat i Biblija, 1940. Beograd
- Crkvena lica o Nikolaju, 1940. Beograd
- Enciklopedijsko-pravopisni rečnik, I-XII svezaka, 1966-67.
- Klasična mudrost, I-II, 1973. Beograd
Hadži Todor Dimitrijević je preminuo 30. novembra 1977. godine u Beogradu, u svom stanu na Karaburmi i to baš onako protiv čega se borio zarad stanovništva, u bedi i siromaštvu.