Autor: Nebojša Stanojković
Kako je ovaj život sumoran, kako je sve isto, svaki jebeni dan. Dolazim ovde svakodnevno, redovna mušterija, od koje gazda nema previše fajde i pored takve redovnosti. Jedna kafa i čaša obične, ne kisele, retko kad pivo. Tu kafu ne pijem, već ližem dva tri sata, sve dok konobari ne počnu da me gledaju popreko, zbog toga što se lokal napunio i što zauzimam mesto nekom novom mučeniku ili barbiki, a što je još gore, možda nekom foteljašu ili nekom od lokalnih frajera, krimosa, guzonja, jebem li ga. Trudim se da crna tekućina ostane što duže u šoljici, da bih ima šta da ližem, čekajući da se desi neko čudo, ne bi li me ipak na kraju vremena, primetila jedna od onih plastičnih barbika. Plastičnih i iritantnih, al ipak tako prokleto uzbudljivih. Apstinencija u seksu, u ljubavi u bliskosti, čini čoveka mizantropom i muškim šovinistom, to je neminovnost, al to je samo prividna posledica. Prava je, najgori mogući mazohizam i to se ogleda u svakoj situaciji, kada neka od tih plastikanerki, baci kasku. Nisu one baš sve plastikanerke, bar ne fizički, al umesto duša, čipovi od nekakvog recikliranog materijala, nekog djubreta, koje vonja na bestidnost i koristoljublje. Bože, da li je moguće da tako mislim o ženama, gotovo o svim ženama. Pa i nas mučenike su rodile žene. Ali ne, nisu to iste žene, ove su neke nove, drugačije, klonirane u laboratorijama kreatora modernog doba. Da, nas su rodile neke druge žene sa dušom, da bi nas sad zajebavale ove nove, čipovane.
A šta sam dobio od svega ovoga, od svih ovih dolazaka ovde, koji su uvek isti, kao primerci sa kopir mašine, na kojima se menja jedino datum. Poznanstvo sa kelnerima je jedini berićet. Eto, tek da kažu, znaju ga, gradski tip. Jedan od tih kelnera mi je postao i neka vrsta prijatelja, bar tu u kafiću. Popriča nekad samnom, razmenimo neku pošalicu, vic i tako. Nekako se razlikuje od kolega, koji misle da su neka mu.a što tu rade. Kao da je to za neki ponos i kurčenje. Al eto, tu su u gradu, stalno ih gledaju ženske a i poje stoku, od koje je neka rasna i ovde znamenita, pa je za diku kad je opslužuješ i kad ti se obrati kvazi drugarski. To znači da te poštuje, a to vide ostali mučenici, pa te uvažavaju. Valjda tako to ide.
Ma ne znam što uopšte ovde gubim vreme. Da ne bih bio mučenik, da bi našao neku žensku, jer već sam mator, treba misliti na decu, ovde moraš biti znamenit na neki način. Kad već nemam matore na položaju, nemam kintu, nemam lepotu a ni dovoljno pameti, pa da se uguram u neku stranku, onda bar treba da imam mu.., pa da uradim nešto i izrizikujem malo i tako udjem u klub znamenitih. Ja dakle to nemam i ovde samo gubim vreme.
Al ipak nešto danas ….Za stolom preko puta, sedi jedna barbika, s potvrđenim standardom. Nešto jet tu…..kao da ima nečeg drugačijeg, nečeg u njenom pogledu. Kao da nazirem neku nenamontiranu setu, nekakvuku ljudskost. Čudno je to, po izgledu se potpuno uklapa u pomenut stereotip. Možda je još čudnije, što gleda u mene i to rekao bih, ne prazno. Gledamo se dugo, možda više od sata. Ona tek na momente skloni pogled, valjda da ne bi bilo previše upadljivo. Na momente gleda sa strane, al periferni pogled je i dalje tu, na istom mestu, tu gde ja sedim i odakle piljim u nju. Pokušavam da izvučem iz sebe nekakvu kosmičku energiju, kojom bih je nekako hipnotisao i neraskidivo vezao za sebe. Siguran sam da to izgleda i upadljivo, al nije me briga zbog toga, više se nema vremena za femkanje , kalkulisanje i beskorisnu i remetilačku sramežljivost. Pozivam mog druga konobara i kažem mu da odnese piće za njenim stolom, za nju i njene dve dugarice. Ovo je retka prilika, prežaliću majicu koju sam tim novcem hteo da kupim na tezgi. Moj drug mi namiguje i piće brzo stiže za njihovim stolom. Imam tremu ali i odlučnost, da mi se jednom ovde nešto dogodi drugačije, iako znam da takvi postupci od strane mučenika kao što sam ja, skoro uvek budu ismejani od posetioca kafića, do kojih sve informacije dolaze, ne znam kako, al munjevito. Podižem čašu u blago drhtavoj ruci i nazdravljam joj. Ona mi uzvraća, kao i njene drugarice, al sada, pogled joj je drugačiji, nekako hladniji i kao da želi da mi kaže da je zbunjena. Tada se naginje preko stola i nešto se došaptava sa drugaricama, posle čega se smeju, kao sa zadrškom, a u stvari meni to izgleda mnogo upadljivije i glasnije, nego da se grohotom smeju. Čudan je taj trenutak kad se srce iz stanja ključanja odjednom zaledi. To je gotovo fizička bol.
U tom trenutku u kafić ulazi tip s kojim sam bio u osnovnoj školi, s dvojicom pajtosa, koji izigravaju neko obezbeđenje valjda. Uvek mi je bio odvratan i ljigav. Uživao je u tome da maltretira slabije i bio pravi mali đavo u telu deteta. Jas sam tada, za razliku od sad imao mu.., pa sam malo maltretirao njega zbog toga. Ne znam gde je kasnije bio, u koju srednju školu je išao i dal je išao uopšte, pošto je bio katastrofalan đak. Ali kako to obično u životu biva, danas je čujem, neki glavonja u gradu, nekakav političar, standardna priča. Kažu da je oženjen i da ima buljuk dece, priznate i nepriznate. Prilazi stolu gde sedi moja ,,nesuđena” i tada pada poljubac, koji je gotovo uvertira za neki pornić. Ona to zdušno prihvata, sa osmehom od uha do uha. Zatim zajedno odlaze iz kafića, ona manekenskim, a on hodom čobana u tesnim farmekama i još tesnijom košuljom. Ona se ne osvrće ni jednom, dok srećna i pripijena uz svog gazdu, poput konkubine, gazi poslednji gram mog samopoštovanja, svojim tankim i dugim štiklama
Dobro, bar se nešto desilo, eto tek da nije svaki dan isti. Sutra ipak neću dolaziti, potrošio sam danas i previše, a ostadoh i bez onakve majice.