Autor: Stefani Cvetković
Moji prijatelji
su ljudi koje ne poznajem
Imaju maske od brige
i jezike od kosti i gline,
a ne od blata.
Reči su mi ostale na stolu
i iz njih je iščezla istina
kao iz pregrejane vode
kada ostaje samo šareno kamenje
i mrtve ribe
zabodene u zemlju.
Vatra je u očima,
ne u srcu
Noge su duboko u zemlji
i vazduh miriše
na buđ i ustajalost
isto tako
kao što prošlost
liči na pogrešne odluke
osmesi u nevreme
i slične oluje.
Noć je uznemirena
piskav glas ubija tišinu
neophodnu za obnavljanje
istine u bljesku
naizmenično i retko mi prekriju oči
i ja nikad ne pogodim ko je.
Ispravljanje grešaka mi je zanat
Moje su reči neizgovorene
i raspukle iznutra
kao što čir pali trbuh
rastegnut od mehurića
koji ubijaju jetru
i stavljaju mrak na usta.
Spavaj.
II
Priče su kratke i ne govore istinu
Slike u mojoj glavi
Oštre ivice o koje udaram oštetivši lobanju
tako
da više ne ličim na vas.
Sećanja su kratke nepovezane slike
Uvek je magla
između onog
što bilo je stvarno i onog
što je unutra
Sve je od drugog strašnije.
Ljudi će te proglasiti ludim
kad te više ne razumeju
i sve što im kažeš
(sve što si im ikada rekao)
samo će se
obiti o njihove uši
kao što poziv upomoć udara u zid od straha
Više im nećeš prenositi poruke
samo ćeš
veslati u prazno
vode će presušiti.
Sve su duše na onoj strani
ili su već potonule ispod
a od njih prežive zveri
jačaju tako
da ih više ne možeš udariti
dok veslaš
Iz tih dubina
jednom će voda doći i do tvog štapa
a duša je Božja stvar
ona će u sebe
upiti zemlju
kao onda
kad su se veliki ljudi
igrali u pesku
stvorivši čudo
koje pobeđuje mit
Ljudi će te proglasiti ludim
i zato im nikad ne reci ništa
oni ne vole one koje ne razumeju
Čovek je zver
koja napada kada se plaši
Čopor je stvar čudna
plaši se jednog
koji im ne pripada
Ljudi obrađuju svoju zemlju
i zavide u svom srcu
onima zagledanim u nebo
Ljudi će te proglasiti ludim
i onda zavoleti
jednom kad budeš daleko.