Autor: Nebojša Stanojković
Eeh da, treba ustati i krenuti u svet
među ljude,
A u duši, lom
A tamo te čekaju
da ti sude
Što trapav si i trom
Što ne znaš ono što drugi znaju
Ono, što su oduvek znali
Zbog čega i traju
A ti, bespravno tražiš parče neba
I nije za tebe ovaj asfalt ispucali
Po kom hodaš
I budi srećan što jedeš tu koru hleba
I što još uvek ne moraš da prodaš
I poslednji komad dostojanstva
Da bi kupio paklu duvana
Pušio i sanjao o prostranstvu il’ inostranstvu
I dok ti govore da je sve ovo
normalno
Razmišljaš dal si ti normalan
Il’ si drogiran, doduše samo oralno
redovnom terapijom pun je tenjir ovalan
Ponosiš se nekakvim otporom
I stavljaš mišiće za plivanje u fekalijama
Da se ne bi udavio
I umesto da si uspravan i dičan
što opireš se još svim anomalijama
Ispadaš smešan i patetičan
I zadnji dinar ispod minimalca
Trošiš na polovnu robu i ideje na buvljaku
Tražis cigaretu od komunalca
Kukas mu dok ti on govori
Da ne tražiš u jajetu dlaku