Jovan Janković Lunga, rođen je 1892. godine u Vranju, bio je poznati beogradski trgovac, zadužbinar i dobrotvor. Kao najstarije od šestoro dece rastao je u strogom i patrijahalnom okruženju, ali uprkos tome, sa jedanest godina odlazi u Beograd da radi kao šegrt u staklari. Sa šesnaest godina upisuje večernju trgovačku školu. Ubrzo se zapošljava u najvećoj štofari u Beogradu-manufakturnoj firmi Anastasa Pavlovića. Kao dvadesetogodišnjak počinje da trguje i neumornim radom i čudesnom trgovačkom obdarenošću kupuje imanje na uglu Zorine (Ivana Milutinovića) i ulice Svetog Save gde je sagradio kuću u kojoj je danas rezidencija papskog nuncija.
Posle Prvog svetskog rata oženio se Todorom Avramović iz viđene trgovačke i dobrostojeće građanske porodice sa kojom je dobio kćer Gordanu. Kada je devojčica imala 3 godine, njegova četrdesetogodišnja supruga gine u saobraćajnoj nesreći, a u znak sećanja na nju, iskidan od izgubljene ljubavi, njegova tek izgrađena kuća na Dedinju dobija ime – Vila Toda. Nekoliko godina posle pogibije supruge, Lunga se ženi po drugi put na nagovor svoje i ženine rodbine, vrednom i plemenitom ženom Canom koju njegova ćerka Gordana doživljava kao rođenu majku.
Jovan Janković – Lunga je bio dobar i plemenit čovek. Nije mislio samo na sebe i svoju porodicu, nego i na druge ljude kojima je pomoć bila potrebna. Kad god je boravio u svom rodnom gradu davao je nesebično priloge za gradsku čitaonicu, crkvu, gimnaziju i siromašne. Tako je jednom prilikom kada je došao u Vranje, zapazio dečaka od 14 godina, siromašnog i neukog, te je odlučio da ga povede sa sobom u Beograd, da mu bude pomoćnik i čovek od poverenja, zato što je to njegov Vranjanac, kome će jednog dana možda i posao da preda. Tako je Lunga razmišljao, ali dolazi 1941.godina i ratna vremena koja donose novi poredak. Ogromna kuća na Dedinju mu je oduzeta i u nju se uselio funkcioner Boris Kidrič, a četvorosobni stan u centru Beograda zauzeo je njegov čovek od poverenja, njegov Vranjanac koji se brzo snašao u „partizanskim vodama“. Lunga je sa porodicom živeo u garsonjeri kućepazitelja.
Lungu će zauvek pamtiti i Vranjanci. Vreme je bilo teško, stručnjaka malo, pa je on odlučio da o svom trošku, sagradi i opremi Hiruški paviljon, zgradu vrednu milion ondašnjih dinara. Paviljon je osvešten i otvoren 17. jula 1938. godine. Otvaranju su prisustvovale brojne uvažene zvanice, a svaka zvanica je dobila poziv na štampanoj dopisnici sledeće sadržine:
,,Na dan 17. jula 1938. g. završiće se osvećenje novog hirurškog paviljona, koji poklanja Vardarskoj banovini za Banovinsku bolnicu u Vranju plemeniti darodavac g. JOVA S: JANKOVIĆ iz Vranja, trgovac u Beogradu. Osvećenje i predaja paviljona od strane zadužbinara izvršiće se pomenutog dana u 10.30 u prostorijama paviljona. Uprava Banovinske bolnice u Vranju ima čast umoliti vas da izvolite prisustvovati ovom svečanom činu. Vranje, 8. jula 1938. g. UPRAVA’’.
Na pozivnici se vidi grb države i nekadašnji naziv bolnice Banovinska bolnica Vardarske banovine u Vranju.
Prvi načelnik formiranog hiruškog odeljenja bio je dr Slobodan Palamarević, ujedno i najzaslužnija ličnost za razvoj hirurgije u Vranju.
Po kazivanju Jovice Avramovića, advokata iz Vranja, nakon studija medicine u Beču, kao oduševljeni zaljubljenik u teniski sport, okuplja oko sebe prijatelje sa željom da osnuju teniski klub. Tim povodom se obraćaju Jovanu Jankoviću – Lungi. Lunga sa oduševljenjem prima ove mlade ljude u Beograd i daje im neophodna novčana sredstva za izgradnju teniskog terena. Igralište je završeno ali se pojavljuje problem nabavke rekvizita, koji rešava isti donator. Iz zahvalnosti prema donatoru, klub dobija ime ,,Teniski klub Lunga“ – Vranje, i pod tim imenom klub je zaživeo davne 1924. godine. Mala čaršija je tada imala gde da igra ,,buržujski sport˝.
Jovan Janković Lunga je umro 1954. godine u Beogradu, a za sobom je ostavio dobra dela i zadužbine.
Postao je ponosni deo Vranja koji ne bi smeo da se zaboravi. Ulica pored gradske bolnice nosi ime Jovana Jankovića – Lunge, pa ga se setimo povremeno.