Autor: Stefan Heller
Deseta po redu Stihija biće održana u kafiću Riff, prvog februara od 20:00h sati.
Kao neko ko će opet učestvovati nakon duže pauze, verujte mi provešćete se super. Ostalih devet Stihija su upamćene po mnogočemu. Po atmosferi, ljudima, aplauzima, reakcijama na pesme, po pesnicima koji su prvi put otvorili svoju dušu i srce manje više (ne)poznatim osobama koji su ih radoznalo gledali i čekali da čuju reči iskrenosti.
Nemanja Stojković Bleki, zajedno sa Ivanom Marinkovićem, udružili su se zajedno, kako bi vaskrsnuli naš odavno usnuli apatični grad i stavili ga na svoje pripite noge od kiča, šunda i ostalih kvarnih zuba ovog modernog vremena. Mogao bih da opišem kakvu zahvalnost imam prema njima dvojici, ali za sada i ovaj tekst hvale je dovoljan, pošto je Stihija relativno blizu od svog prvog rodjendana. Ideja je bila da vide čime raspolaže ovaj naš grad, ko piše, ko krije svoj pesničko-piščevski talenat, pa će se time voditi nadalje u kolektivnoj budućnosti. Malim koracima, Stihija je dobijala na svome značaju.
Od zimske početne idile pa do prolećnog jeka i buđenja, do letnjih užarenih temperatura, temperamenta i vatrenih reči, preko jesenjih boja, obavijene ambicijom da se čuju, i eto nas opet u zimskoj idili.
Stekli biste utisak, makar oni stariji, da je upravo ovako nešto falilo Vranju mnogo mnogo ranije, iako je pažnja danas usmerena na sve anti-ljudske kanale i dekadentne prizore, ipak bih Stihiju opisao kao krila slobode, gde, i da niste fan poezije, imate taj utisak da ste konačno opušteni od društvenih stega, koliko toliko, i da to jedno veče možete pamtiti uvek.
Po tome što teraju inat i sanjaju na veliko, kao što su svi pesnici sanjali o toj neprocenjivoj slobodi reči i opisa bilo čega. Kada ste začetnik nekog pokreta, pred vama stoji test vremena, ali sam sasvim siguran da se začetnici neće predati. Navukli su rukavice i spremni su da brane umetnost. Da branimo umetnost, do poslednjeg. Sve ili ništa. Umetnost radi umetnosti.