Ako bi tražili tragove duhovnosti našega grada naišli bi na mnoga imena dobrih i požrtvovanih ljudi. Imena umetnika, zanatlija, lekara, vojnika i oficira. Ali ako bi tražili temelj duhovnosti našeg grada, onda bi svakako došli do čoveka čiji je ovozemaljski poziv bio služba Bogu, baš kao što je i sada. Ili, bolje rečeno, došli bi do čoveka i svetitelja – oca Justina Popovića.
Otac Justin Popović je rođen u Vranju 6. aprila 1894. godine. Bio je arhimandrit manastira Ćelije kod Valjeva, doktor teologije i profesor Beogradskog Univerziteta. Rođen u porodici koja je i sama bila verujuća, od oca Spiridona i majke Anastasije, a pod svetovnim imenom Blagoje. Svakako da je i sama porodica bila zaslužna za njegov životni poziv, ali i sama volja oca Justina koji je neprestano vapio za blizinom Božjom. O ovom svetitelju, nažalost, mali broj naših sugrađana zna o njegovom značaju i doprinosu pravoslavlju na globalnom nivou.
Otac Justin Popović je veliki borac protiv ekumenizma i papizma (učenje rimokatoličke crkve o papi kao Hristovom namesniku na zemlji i o njegovoj nepogrešivosti u pitanjima vere) , zbog čega ga i neki pravoslavni krugovi bliski papizmu izbegavaju. O ovom svetitelju i njegovom podvižničkom životu znaju i mnogi ljudi van granica naše zemlje. Njegov duhovni i filosofski rad važi za jedan od najmerodavnijih i najplodonosnijih u pravoslavlju.
Za vreme Prvog svetskog rata, a pre monaškog života, biva mobilisan u „đačku četu“. Zajedno sa vojskom kreće na put preko Albanije, gde moli patrijarha Dimitrija za monaški postrig. Stigavši u Skadar bogoslov Blagoje postaje monah Justin. Sa grupom bogoslova odlazi u London gde ih prihvata, jeromonah tada, a sada svetitelj Nikolaj Velimirović. Studira teologiju na Oksfordu, pritom sam sebe izdržava, na kojoj i podnosi svoju doktorsku tezu „Religija i filosofija Dostojevskog“. U ovoj tezi kritikuje zapadni svet, zbog čega se od njega traži da ublaži svoje stavove u svom radu, što on odbija i vraća se bez diplome u Srbiju 1919. godine. Kasnije doktorira u Grčkoj, na temu Svetog Makarija Egipatskog.
Poznat je po tome što nikada nije prikrivao istinu, kritikovao je komunistički režim kao i deo crkvenog vrha sumnjičeći ga da ,,šuruje” sa predstavnicima komunizma. Zbog toga je bio i često proganjan, zatvaran i odvođen na streljanje. Nažalost, i njegovi Vranjanci, zadojeni besmislom tadašnjeg komunizma, donose odluku da materijalno proteraju oca Justina iz Vranja rušeći njegovu porodičnu kuću. Zatočen među bezgraničnim zidovima manastira Ćelije, i pod stalnom prismotrom Udbe, pronalazio je mrvice smisla u besmislu koji je tada vladao, hraneći njima svoje biće Hristom, kao i bića mnogih vernika.
Stalno je isticao da je najviše o duhovnosti saznao od starije gospođe kod koje je živeo u Grčkoj. Pripisuju mu se mnoga čudesa, isceljivao je bolesne, davao utehu neutešnima. Malo ko je u tim crnim vremenima bio na njegovoj strani, mnogi su se plašili da će i sami postati meta komunista ako mu pomognu.
Citiran je od mnogih poznatih ličnosti iz sfere umetnosti, nauke i teologije. Njegov veliki poštovalac je bio i Branislav Nušić, potom i dr Đorđe Tasić, profesor univerziteta, akademik Vladeta Jerotić, kao i akademik i pesnik Matija Bećković.
Njegova značajnija dela su:
- Filosofija i religija F. M. Dostojevskog(1923),
- Dogmatika pravoslavne crkve, 1-3 (1932),
- Dostojevski o Evropi i slovenstvu(1940),
- Svetosavlje kao filosofija života(1953),
- Filosofske urvine(Minhen, 1957),
- Žitija svetih, 1-12 (1972— 1977),
- Pravoslavna crkva i ekumenizam(Solun, 1974),
- Put bogopoznanja(1987).
Mnoge njegove misli su izdvajane i prevođene na mnoge jezike, kao što su:
,,Slugu je moguće nekada privezati strahom, ali saputnicu života, mater dečju, vinovnicu svih porodičnih radosti treba privezati za sebe ne strahom i pretnjama, već ljubavlju i raspoloženošću”.
,,Bože, svuda sam te tražio, a Ti si bio u meni – a ja sam bio van sebe”.
,,Svaki – koliko može. A može – koliko hoće. Mera je tu – ljubav”.
Otac Justin Popović je preminuo u manastiru Ćelije 7. aprila 1979. godine. Odlukom SPC 2. maja 2010. godine arhimandrit Justin biva kanonizovan i stavljen u red svetitelja. Danas se mošti ovog svetitelja nalaze u manastiru Ćelije nedaleko od Valjeva, gde mnogi vernici dolaze da se poklone kivotu sa blagodatnim moštima tražeći njegovo zastupništvo pred Gospodom Isusom Hristom.
Neugasivi plamen duhovnosti, kakav jeste otac Justin, uspeo je da pridobije srce samog Gospoda, ali kao da nije još uvek pridobio srca svojih Vranjanaca. Proteran iz svog rodnog grada, čini se kao da se još uvek nije vratio, a o tome svedoči i neupućenost naših sugrađana o njegovom liku i delu. Nedaleko od kuće Bore Stankovića nalazi se i njegova kuća sa manjom crkvom koja nosi njegovo ime.
Da li su zvona te male crkve pretiha, ili je ljudsko srce postalo gluvo na zov duhovnosti, ostaje zagonetka koju će dani pred nama svakako rešiti.