Autor teksta i fotografija: Uma Vid
Bilo mi je potrebno duboko umovanje da bih u istinu razumela mudrost “tretiraj drugoga onako kako i sam želiš biti tretiran.” Na tu temu stalno razmišljam i godinama unazad čitajući filozofiju, nauku, psihologiju, psihoterapiju, spiritualnost, medicinu, radeći kao medicinska sestra pokušavam da dokučim unutrašnje, duboko značenje iste. Zbog toga značenja idem na psihoterapiju, bavim se meditacijom, jogom i svačim što svesno življenje uključuje. U početku možda deluje nemoguće, ali vremenom se otkoči(š).
Zaista ne može niko da ti da odgovor kakvo je nešto. Ne može niko ni savet da ti da. Ne može niko da živi tvoj život umesto tebe. I da ti neko kaže kakvo je nešto, on će ti ga kazati iz svojeg bića, a samo ti možeš da stvoriš razumevanje te stvari, i samo ti možeš da je razjasniš samom sebi. Borhes je rekao da svako ko čita njegovu pesmu je i sam pesnik. Neki šaman je rekao da bolest napušta svog domaćina kada više ne može da ga prepozna. A moj prijatelj samoiscelitelj da čovek koji ne poznaje sebe, ne može sebe da da. Jer ako on ne pozna sebe, on ne zna šta daje, a kako da daš nešto što ne znaš šta je?!
Mi bi rado da nam neko kaže kako se nešto radi. Otud i priklanjanje religijama, grupama, skupovima. Rado bi se odrekli da nešto saznamo sami. Radije bi da nam se kaže. Pa i ako ne čujemo, i ako smo nedokazani, ranije bi da nam se kaže. Zašto? Jer to je tradicija; to je oblik ponašanja koji je društveno prihvaćen. Da budeš poslušan. A i put kojim sam hodiš je neizvestan. Ne znaš da li će se otvoriti. Beziskustven je. Ne znaš da li postoje znakovi. Niko ga pre nije prešao. U Vranju kad neko na put krene, a mi nećemo da ide, kažemo: KUDE ĆEŠ BE TAMO U NEORANO? Ne znaš ako upadneš u blato da li ćeš imati neki kamen da na njega staneš. U stvari je tako, da ne znaš da li će se otvoriti ni taj put koji ti se nudi. Ja verujem da čovek koji istinski krene na svoj put, njemu se put koji je za njega stvoren sam otvara.
Da uhvatiš svoju sudbinu je lako, ali se čini da je teško jer nije česta pojava. Retka je pojava da sretneš čoveka punog života.
Jedino što je teško je osloboditi se glasova koji ti nude svoje puteve. To je jedino teško. Tih okova koje su na nas zakucali svi, od roditelja do nastavnika fizičkog pa i dan danas ne znamo da uradimo sveću ili most ili kolut nazad. Glasovi koji ti govore da nisi dovoljno dobar, da to ne možeš, da nemaš šta tamo da tražiš. Ali, kad jednom čuješ svoj istinski glas, i kad mu daš za pravo, tada će svi oni da zaćute, jer neće više da ti bude bitno da ostvariš nečiji san namenjen tebi, već SVOJ san. I tek tada više nećeš da prihvataš ono što okolina servira za prikladno.
Mi od okoline učimo, pa postajemo isti kao okolina i zato nam je često ona kriva. Naposletku tretiramo sebe kako nas okolina tretira, bez saznanja da li želimo da tako budemo tretirani, bez saznanja da li okolina želi da je tako tretiramo. Kažu nam često svako dobija ono što zasluži, kako seje tako i žanje. To tako nije. Svako dobija ono što misli da zaslužuje. Ne želi niko da zaista živi u lošem braku. Neko živi u lošem braku zato što na to pristaje. Zato što MISLI da ne može drugačije. Zato što misli da tako to s brakom ide.
Ako seješ nerazumevanje, nerazumevanje ćeš i dobijati nazad. A kako da seješ razumevanje ako samog sebe ne razumeš. Da bi ikoga mogli da razumemo moramo da razumemo prvo sebe. Okolina je isto sačinjena od čoveka; od samo jednog čoveka počinje. Jedan čovek da promeni sebe, čitavu okolinu menja. “Promeni pogled na stvari i stvari će se promeniti”. Jedan čovek da sazna kako želi da bude tretiran i da kaže “ne” onome kako ne želi da bude tretiran, on onda celi stav okoline menja. I ne menja samo stav okoline, nego i okolinu. Šuma je prvo bila jedno drvo.
Najuspešniji način na koji se dete uči je imitacija. A ništa ne može da se nauči za dan. Ništa ne može ni zaista da se nauči. To je jedan beskrajan proces i ne može odjedanput, nego sve vreme. Trebalo bi izbrisati svršeni oblik glagola “učiti”. Stari nam kažu niko se nije naučen rodio i čovek se uči dok je živ. Svaki dan se zaista učiš. Tek kad prestaneš da se učiš počinješ da živiš loš život. Kad se nečemu učiš ti onda stičeš samopouzdanje, ti onda vidiš da nešto možeš, ti onda vidiš da si sposoban. Da nisi zalud tu.
Čovek mora da o sebi zna ko je. Jer kako da se ja ponašam prema drugome onako kako želim da se drugi ponašaju prema meni, ako ja NE ZNAM kako želim da se drugi ponašaju prema meni. I to je tako u svim segmentima u životu. Kad čovek sazna u životu šta zaista želi on neće pristajati ni na šta manje. On neće pristajati na neželjeni posao, na neželjenu platu, na polovan brak.
Tek kad čovek sazna o sebi može da živi ispunjen život.
Tek kad čovek sazna o sebi, on prestaje da bude nasilan prema okolini i prema sebi. Tek tada živi svoj život. I tek kad je čovek za sebe, on je čovek i za druge.
Da ne bih vršila nasilje nad drugima i nad sobom odlučila sam da saznam odgovor na to: kako želim da se drugi ponašaju prema meni. Drugi razlog je što nisam samo htela da prihvatim kako se drugi ponašaju prema meni i da mislim da to tako treba. Jer uvek kada bi mi se u razmeni s drugima stvorila knedla u grlu, ja bih znala da tu nešto ne štima. Prava stvar se dešava kada se u tebi nešto prelomi i prestaneš da gutaš tu knedlu.
Jer ako svi mi samo zdravo za gotovo uzimamo život, JEDAN JEDINI ŽIVOT KOJI IMAMO, onda ćemo tako i da ga živimo.
A ja ne želim da živim jedan ofrlje život.
Ja želim da živim jedan ispunjen život.