Autor teksta i fotografija: Uma Vid
Mislite li o zaboravu?
Ako se trudiš da zaboraviš, sećaš se i to je jedan bumerang proces. Najčešće se trudimo da zaboravimo nešto, po ličnom kriteriju “loše”, a ono kao da ima nešto protiv nas pa se namerno vraća. Što bi rekli naši stari: što više pritiskaš, više odskača!
Zaboravila sam jednog kolegu s kojim sam radila pre nekoliko godina, čitavo leto. Slagali smo se predobro. I pričali i odlazili na pauze. I pravili hranu pacijentima. I zabavljali se s njima. I pokrivali jedno drugog za majušne pogreške. Kovali planove kako da olakšamo posao jedno drugom. Bili smo jedan predobar duo.
Kad sam ostavila taj posao pozdravila sam se s njim i više se nikada nismo sreli. Nikada više nisam pomislila na njega. Ni u prolazu. Nismo razmenili ni broj telefona, ni fejzbuk, ni viber, apsolutno ništa. Viđali smo se svakodnevno i drugi kontakti su bili izlišni.
Moja drugarica je pre neki dan nekako spomenula ime ”Robi” i rekla kako radi s jednim Robijem. Onda je počela da objašnjava kako je dobar i dala opis mog bivšeg kolege. Shvatila sam da sam mu i ime zaboravila. Tek kad je duboko razvila priču o njemu shvatila sam da je to on.
I to me jako obradovalo. Sećanje na njega je bilo bledo, magličasto, ali me je obradovalo. Nasmejalo. Gotovo da se nisam sećala ničeg konkretnog osim radne i vesele energije koju smo razmenjivali. I to me je pobudilo da mislim kako smo mi ljudi zaista nepažljivi prema sebi. kako ne znamo šta da negujemo. kako
na tegu vage ”dobro” – ”loše”, a ta vaga je vaga u nama,
često gomilamo ono ”loše” i tako se najčešće debalansiramo lošim.
Nekad i čeprkamo po ranama i ne dajemo im da zacele. Šta je to u nama što čini da se sećamo onoga što nas je duboko povredilo, a da neretko zaboravljamo neke čak i velike radosti?
Ponekad postoji gotovo rešenje, kao nagrada. Nego čovek, kao kojekakav slepac, zaboravlja teg “dobrog”, ne vidi ono što mu je ispred nosa. Zaboravila sam i, iz kasnog detinjstva neke pouke kojima me je otac učio, npr. da se naučim da vidim, ako gledam, da mi čitavu šumu ne zabrani neko drvo.
Kako se čovek debalansira?
Tako što zaboravlja ono čega bi trebalo da se seti.
Sestrinstvo me svakodnevno uči da se rana leči tako što zahteva da se po njoj ne čačka. Jedina rana koju bi trebalo ”čačkati” je infekciozna, i ona se mora otvoriti jednom da bi se mikrobi očistili, a telo zaštitilo od sistemske infekcije, šoka. Ako bih metaforično razmišljala na taj način o duševnoj rani, onda bih govorila o otpaćivanju, preboljevanju. Dozvoliti sebi da tuguješ kada je tugi vreme, i ne zataškavati je. Hoću reći, ne dozvoliti tugi da se zaglavi i tako nikad ne prođe. Ne dozvoliti knedli da zastane u grlu, od toga se guši.