Autor teksta: Uma Vid
(viktorija, šta radiš?
evo kući, sad dođo’ i ništa.
selim se iz kuće u kuću. našla sam neke čudne nalepnice i lepim ih po kući. slušam rundeka i ne verujem još da koncert me nije izmestio. čitam n1 vesti.
ribam kupatilo. sklapam veš.
otvorila sam staropramen. zapalila sam cigaru)
razmišljam kako da zavolim svoju sudbinu seljenja
i zašto mi deda kaže da je bolje da putujem punih kofera vranje–stockholm
nego da sedim u prevalàc i da mi najverniji saputnik budu prazni džepovi.
razmišljam da l’ sam viktorija il’ pseudonim.
razmišljam zašto mi se toliko sviđa la grange od zz top
zašto sam prestala da čitam knjige i zašto me ništa ne osvaja
razmišljam zašto se to tolstoju desilo sa 50 a meni već u ranim dvadesetim
razmišljam zašto je mehanizam sveta
obrnuto proporcionalan prostodušnosti ljudi
zamišljam kako stefan maše severini kad ona
mahne u kameru
zašto je neko drvo a neko list, pa lebdi
razmišljam zašto se nekima stvari samo dese
a ja se oblačim u sizifa (svako je, ipak, sizif)
zašto srbija nije država nego samo teritorija
zašto mi svaki dan daje razlog da nestane
zašto su kroz prevalàc sagradili autoput i nema
više vinograda
da li je tata budan ili da ga probudim i da plačem na skajpu
razmišljam kako je skajp velika glupost
razmišljam koliko je bitno pomiriti se
i kako neću da se mirim
razmišljam koliko sanjam da sam sretna
i koliko nisam
razmišljam kako mama predivno slika
maslačke kako pufkaju
i koliko je suncokret važan motiv na njenim slikama
koliko je tata dobro svirao plimu kad sam bila mala
i koliko je se sad ne seća
kolko mi je dobro kad odem u knjižaru stošić i slušam destructive blues* usred leskovca
na švedskom i prekorevam ih što mi nisu prodali žustine
da vidim da li sam još jedna žena koja raskrštava sa šablonima
razmišljam koliko nisam
razmišljam koliko sam povredila babu i dedu
što nisam večerala s njima još jednom pre nego što me strah od života bez njih
opet pojede
razmišljam kako pomahnitalo zaključavam vrata
i kako je milan kundera veliki lažov
a fredrik begbede car
razmišljam da se spakujem opet i odem u kotor
ili u lidingö gde mi je srce zaista kucalo
i kako znam da neću to da uradim
jer je veza vranje–bilokud
žalosna
u stvari, kako prosto – neću to da uradim
i da to ne zavisi od ikakvih veza
razmišljam kako da prestanem da slušam
elizabet vulridž grant
i u istom trenu je puštam
da se podsetim da moje tuge imaju
sestru
razmišljam kako sam za ančiki rekla da su moj dom
i kako sam zaključila da je ljubav mog života iz prevalàc
i koliko serem kad nemam objašnjenje
kako sam u stanju da popušim celu paklu dok ne napišem pesmu idući iz sobe u sobu
i kako imam po paklu u svakom PAKLU ovog lavirinta
od kuće, koliko volim da pušim i koliko je veza između cigare i usana delikatna
razmišljam kako jedva čekam da nestanem
i kako bi to zaista bila velika šteta
razmišljam kolko je epitaf „obrati pažnju na posljednju stvar i legni tu kraj mene“
kraljevski
i koliko je imati s kim da živiš važnije od toga
da li pobednik stoji sam
razmišljam kako je nebo mnogo daleko kad se gleda s ravnice
a blizu ako se popneš na planinu
i kako mi je baba rekla da se to samo tako čini
da je nebo neuhvatljivo
i da misli treba da nam budu tamo gde nam je glava
ne znam gde mi je glava
razmišljam ima li ova drama krajnji čin
i zašto ne
ali eto, dođo kući i ništa
(pesma iz zbirke pesama “viktorije”, autor: uma vid, napisana godine 2017.)