Autor teksta i fotografije: Uma Vid
Realni ljudi, od krvi i mesa, oni su inspiracija za život. Oni koji su doživeli nešto što smo i mi doživeli, pa u njima možemo da se prepoznamo. Čoveku je mnogo lakše kada shvati da u nečemu nije sam. Kada čovek misli da je u nečemu sam onda mu je teško da poveruje da je moguće da se nosi sa svojom teskobom, jer se onda čini da to niko pre njega nije preživeo. Ako međutim vidi da je neko neku teskobu uspešno prevazišao i iz nje izvukao važnu poruku, onda mu je lakše da pomisli da situacija i nije tako bezizlazna. Moći će onda to i on, ako vidi da je neko uspeo.
Ljudi koju su prošli kroz neku patnju kroz koju sam prolazila i ja su mi pomogli da u nekom najbolnijem trenutku ne pokleknem i ne dignem ruku na sebe. Mislim da je jedan od razloga zašto se nisam ubila Lana del Rej i njena muzika. Bilo mi je suludo da se nikada više ne oduševim kad čujem “Old Money” ili “Young and Beautiful”, bilo mi je suludo da se odreknem nečeg u čemu sam nalazila lepotu. Nečeg u čemu je moglo da mi bude mekano, iako je život bio tvrd. Bilo mi je isto suludo da se ubijem, nakon što sam čitala “Razgovore” Emila Siorana gde on govori o samoubistvu kao najuzvišenijem obilku slobodne volje čoveka. Nakon te knjige, samoubistvo mi je bilo karta na koju ću da igram ako me zaista savlada egzistencijalni umor. Činilo mi se da mogu da patim još, da sam žilavija i nije mi bilo milo da tu kartu prerano iskoristim. Iskoristiću je kad zaista zagusti. Najbolja stvar sa samoubistvom je što nad njim imaš moć; to je nešto samo tvoje, to niko ne može da ti uzme. Kad zaista zaista zaista bude bezizlazno. Bilo mi je isto tako suludo da se ubijem nakon što sam saznala da je Kami isto tako kao i ja bio zalutao u traženju smisla, i da se nije ubio baš zbog toga što je morao da napiše to što je mene kasnije održalo u životu. Razmišljala sam da ja možda nekad uradim nešto što će nekog drugog održati u životu. I bilo mi je uteha, da znam da ću ja možda nekome pomoći kao što su oni pomagali meni.
Moj prijatelj je jednom rekao da svako pomaže svakoga na planeti zemlji. Da nije tako na planeti bi postojao samo jedan čovek. Da je planeta htela da po njoj hoda samo jedan čovek ona bi samo jednog čoveka stvorila. Ali ne. Ona je stvorila i čovekovog sačoveka jer je time htela nešto važno da kaže. Kroz jednog čoveka žive svi ljudi, a kroz sve ljude živi samo jedan čovek – i svi su oni samo jedan čovek, ali čovek nikada ne bi mogao da bude jedan bez svih njih. Jer ne bi imao u odnosu na koga da bude nešto.
“Da” postoji u odnosu na “Ne” i “Ne” postoji u odnosu na “Da”.
Ako imam svest o sebi, onda moram imati svest o svim ljudima. To i drveće zna. Drveće, na primer, nosi neku višu svest i razmenjuje informacije međusobno kroz sve svoje žive delove; korenje, lišće, pupoljke. Kada drveće međusobno oboli, ono najslabije daje svoju životnu energiju onom drvetu koje je manje bolesno i koje ima veću šansu da opstane.
Zaista, svako svakoga na planeti zemlji pomaže. Briga za onog koji nije ja osnova postojanja. Jer briga za onog koji nije ja je briga prema ja. Čak i drvo koje umire biva potpomognuto time što ne umire zalud. Ono tako ostaje zauvek. Ja pomažem moju majku ako ono što je ona prenela na mene, na primer kako se mesi hleb s mlekom, prenesem dalje. Ništa zaista ne umire. Kami nikada neće umreti. Sioran nikada neće umreti. Lana del Rej nikada neće umreti. Ja neću nikada umreti.
Ni ti.