Autor: Ivana Anđelković
Na tragovima suza izgradi supermarket,
oblepi ga sjajnim neonskim posterima
i ućutkaj urbanu džunglu
i bezbojne, bezbrojne reke očaja
što teku pod asfaltom.
Zamrsi konce evoluciji,
i otupi misao bešumnim kliktajima miša.
Zarobi reke kejovima,
a nebo antenama,
i ne zaboravi
da je wireless vazduh čovekovo prirodno stanište.
Zaboravi četrdeset naziva sneg
i stotinu ukusa poljupca,
ne sećaj se ustalasanosti rime,
ti, koji ničemu ne znaš ime.
Ti, koji gradiš nebodere za ego,
a u niskim udžericama ti obitava duša,
ti, u senci osmeha postmoderne,
osenčen cinizmom i ogradjen semantikom,
ti, sa dvanaest taktova bezmerja u grudima,
koji stalno sviraš isti ton.
Čoveče, šta je?
Dok botoksom otklanjaš dah smrti,
a računarima pobedjuješ vreme,
kako u sebi ubijaš bezmerja,
i kako, kako dočekuješ jutra
neozaren prozračnim plesom zraka
i neumiven svetlošću odličnog početka?